Środa 1 Wrz 2010, 10:39

Fri 13 Aug – 11. Martinska Fešta

Festival na Martinskoj je, uz DOF i Monte, jedan od festivala na kojeg se svake godine trudim otići, taman mi bude zadnji šlag na tortu godišnjeg odmora i punkerskih eskapada tijekom ljeta. Ta kombinacija vukojebine, šikare i prašine u kojoj se fest odvija ima određenu šarmantno-punkersku notu tako da mi Martinska dođe kao jednogodišnje dokazivanje jesam li i dalje voljan i spreman ići na fest gdje su prvi znakovi civilizacije poput tekuće vode ili dućana udaljeni 3-4 kilometra (istinabog, od 2002. kad sam prvi put došao na Martinsku, idem tamo autom, pa mi razdaljine i nisu toliki problem). Kad pohodim Martinsku, obično ni ne podižem šator nego naprosto oborim sic u autu i sparkam u neku hladovinu, da me ujutro ne probudi sunce, a ostalo obavim kad stignem na Jadriju, s obzirom na potrebnu infrastrukturu. Martinska mi je draga i zbog toga što se pokazalo da i u ekonomsko manje razvijenom kraju (ne baratam egzaktnim podacima i ne tvrdim da je samo ekonomski element presudan za organizaciju ovakvog festa, no ni Zadar ni Split nemaju punk feštu s ovolikom tradicijom) može funkcionirati punk festival već jedanaestu godinu zaredom. Prošle godine je bilo ponekih povika na organizatore da su otišli u (pre)komercijalne vode zbog dovođenja Dubioze Kolektiva i Vunenyja na Martinsku, no ako je to pomoglo da se proda 50-ak karata više, ne smatram to pogrešnim potezom. Ove godine je line-up bio neočekivano punk-rockerski, s KUD Idijotima i Argies kao najvećim imenima, uz još par bendova koje sam želio vidjeti. Kao i u Puli, i u okolici Martinske, tj. na Jadriji, ima restoran u kojem gotovo redovito objedujem tijekom svog boravka na festivalu. Riječ je o restoranu "Jadrija", koji bi teško mogao zadovoljiti sve uvjete koje bi restoran trebao zadovoljavati, ali s obzirom na moju punk reputaciju, nisam toliko zahtjevan i izbirljiv. Već sam prvu večer posjetio restoran i naručio njihov gastronomski vrhunac, pržene girice, po vječito zahvalnoj cijeni od 20 kuna. Iako zbog ovog delikatesnog bombončića opraštam sve ostale prijestupe ovog mjesta, u petak sam doživio da mi je, dok sam blagovao na terasi, neki kukac upao u čašu soka. Ništa neobično za terasu, znam, ali dok sam se ja trudio istjerati gamad iz čaše, konobar me primjetio i umjesto da mi pritekne u pomoć, tek dobacio: "Šta, upalo nešta u čašu? Ma sve je to za ljude!" Jebe se frajeru za uslugu, on je donio svoje, a ja nek čačkam bube iz cuge! Nakon večere, popunio sam portabl frižider cugom iz dućana i uputio se na fest. Prvi su nastupili splitski Dispro, koje sam želio čekirati već neko vrijeme. Sraz Dischargea i Convergea, kako sam čuo opis, je zvučao poprilično pretenciozno, a kao što sam se na kraju i sam osvjedočio, bez prevelikog pokrića. Dok bend još i zadovoljavajuće frlji svoj sirovi hardcore punk, ono što me je prenerazilo je bio njihov vokal! Zamislite šnaucera kojem su stisnuli jaja u škrip, pa već pola sata kevče i cvili da ga netko pusti, jadni peso se već i umorio pa mu je i glasanje slabije, e tako je to otprilike zvučalo na stageu. Možda je bio problem u razglasu, možda bi djelovalo moćnije da nije bilo tog vrištanja nego uobičajene punk dernjave, ali pjevač definitivno nije na uspio parirati bendu. Ako ga izbace, možda i bude nešto od njih. Al sam znao da nakon njih slijedi prava vokalna kanonada. DJ & The Wootchyak i njihov frontmen Baučić junior su me već jednom dobrano raspizdili kad su svirali kao predgrupa Fakofbolanu u Sloveniji, ali, dobrostiv kakav već jesam, dopustio sam im se pokušaju oprati od porazne ljubljanske epizode. Napredak je uočen, priznajem, nema više onog nesnosnog ćeretanja s poznanicima iz publike, no možda je prije da nisu imali koga prepoznati i posvetiti mu pjesmu. Muzički zvuče kompaktnije, ali i dalje s upitnicima iznad glave kojim putem točno krenuti, na tromeđi melodije, čvršćeg hardcorea i alterno-metalnih strujanja. Inače, debeli iz Vučjaka je, kako saznajem iz svojih izvora, i službeno prvi dripac koji mi je zbog recenzije zaprijetio da će me ubiti, pa sam ga pokušao presresti na šanku mano-a-mano da raspravimo ko će tu koga dokusuriti, ali je frajer stalno bio u društvu, pa nisam htio iskušavati sreću s dvojicom na grbači. Sljedeći su bili Johann Wolfgang Pozoj, navodno ponajbolji domaći black metal bend. Nisam ih doživljavao sve dok mi kolega Pečanac nije skrenuo pažnju na njih, a slušao sam ih i kod Bunceka prilikom zadnjeg tattoo sessiona i nisu zvučali loše. Uživo mi i nisu bend kojeg bi odgledao od početka do kraja, no prije je do Martinske koja je prikladnija za old school thrash nego za atmosferični black J.W. Pozoja, no u svakom slučaju su bolji od Iguta (i time smo okončali moju umješnost glede metal recenzija). KUD Idijoti su bili ok. Malo novih pjesama, pa niska dobro poznatih hitova, bez iznenađenja, bez razočaranja. Nemam više onog feelinga kojeg sam imao devedesetih na njihovim koncertima, kad sam bio uvjeren da svjedočim najboljem domaćem punk bendu uopće, sad su simpatična zvučna kulisa koja nikad ne omane, ali više ni ne uzdrma. Zato su mi Pankerfaust ispali totalno iznenađenje. Već sam mislio da je u pitanju neka zagrebačka pizdarija poput Punkreasa i te sorte bendova, pa sam bauljao na potezu šank-pečenjara, zna se kako zadnji bendovi večeri izvise, ali me nabrijana svirka privukla nazad stageu. Možda mi tadašnje stanje nije dopuštalo da ih u cijelosti doživim kako valja, možda me raznježila Venomova obrada, no sljedeći put ću gledati otpočetka, činilo se ok. Red je i da spomenem masovnu tučnjavu koja se događala kod ulaza, navodno je prvo krenuo fajt Šibenčana sa Zadranima, da bi se poslije Funcuti pošibali sa Splićanima. Neću ulaziti u točne razloge i ishode, s obzirom da svaka strana priča drugačije, no neke od snimki sukoba možete provjeriti i na Youtubeu. Drugi dan sam započeo wellness program, red kupanja, red odmaranja, red girica, pa sve ispočetka. U restoranu ponovo muka s osobljem. Za razliku od večeri prije, kad je na terasi bilo popunjeno tek 5 stolova s lokalnim penzionerima koji su kartali briškulu ili komentirali zadnju rundu balote, ovaj dan je terasa bila puna pa su se i sva tri konobara uzjogunili zbog silnog posla, jebiga, nije očito tako lako poslužiti svih 15 stolova. Na ručku mi se pridružio i kolega Srbožder pa smo sjeli Fistri za stol, koji nas je upozorio da je prvo čekao konobara 5 minuta da uopće dođe, a sad već čeka 15-ak minuta na svoju porciju. I doista, kad je konobar konačno došao do nas, zapisao je samo dvoje girice, dobacio "Čekaćete!" i otpizdio dalje. Nisam uspio naručiti ni salatu, a kamoli da nas je mamlaz pitao želimo li što popiti. No unatoč svemu, i dalje mi je simpatičan taj ko-vas-jebe-šta-me-gnjavite stav domaćeg ugostiteljskog radnika dolje na Jadriji, nema do domaćeg dišpeta. Navodno je u kraju poznata uzrečica "jesti, piti, ne raditi, ko nam može zabraniti", pa da vidim autoritet koji je spreman narušiti tu idiličnu društvenu paradigmu lokalnog življa! Srećom, snalažljivi Srbožder je ponio sa sobom dalmatinski pršut sa slučajne akcije od 100% popusta u lokalnom dućanu, pa smo se, nakon što smo dobili našu porciju girica u ciglih 15-ak minuta (prije nego Fistra svoje krumpiriće, ha!), upustili u mala kulinarska eksperimentiranja i došli do novog specijaliteta, takozvanog "Jadrijskog blunta". O čemu se radi? Pržena girica se umota u šnitu dalmatinskog pršuta, takozvanu "rizlicu" i time se dobija ukusni zalogaj. Ja sam svoje bluntove oplemenio svježe naribanim kupusom iz miješane salate, dok se kolega Srbožder odlučio za isključivo riblje-mesnu kombinaciju. Varijacija ima bezbroj, poigrajte se i sami ako ste u prilici! Nakon toga, kupanje, listanje subotnje štampe, pljuga, dremka u hladovini, pa opet red kupanja i sve tako dok opet nismo ogladnili i prošetali po novu porciju girica, ovaj put sa vlastitim kruhom, povrćem i pivom, da ne umaramo sirote konobare s dodatnim narudžbama. Prije početka druge večeri, otišao sam do Šibenika pokupiti Sašu, mog kolegu s kviza koji je, iako iz Šibenika, tek načuo priče o zanimljivostima Martinske. No ono što se nama činilo kao tek još jedna vesela večer, neiskusnoj ekipi nenavikloj na punkerske derneke može biti prevelik zalogaj, kao što se kasnije i pokazalo s mojim prijanom. Kad smo konačno došli, skužio sam da sam propustio prvi bend po imenu Polucija Mozgova, koji već po samom imenu zvuči obećavajuće. Svjedoci su mi rekli da su bili baš dobri, što izgleda nije bio takav problem jer su im prijašnje svirke navodno bile grozne. Došao sam taman na Loš Primjer, još jedan od bendova koje sam hoću-neću vidio više puta iako mi ne valjaju ni pišljiva boba. Požeški metal crusteri koji sviraju melodični hardcore s ponekim metal uplivom, ajde molim vas, pa imam i ja svoje granice! Ni nakon njih nije bilo bolje, jer su se na stage popeli death metalci Excuse For Pain in the ass. Nomen est omen, iako im je olakotna okolnost što ja nikako ne volim death, pa su možda u okvirima svog žanra i zabavni, no meni nisu bili, pa sam se pridružio vijeću mudraca na šanku. Zvijezde druge večeri, argentinske kopije Clasha Argies, sam već isto gledao bar 5 puta, ali ne smeta, jer su mi The Clash bili i ostali jedan od najdražih bendova. Ne razumijem to konstantno jambranje ljudi oko stranih bendova koje su već gledali par puta. Radije ću odgledati provjereno dobru svirku nego trpiti sve te bendove kojima je najveći doseg sviriti kurcu na kakvoj masovki poput Martinske. Istina da Argies možda i nisu toliko jaki u vlastitoj produkciji hitova, al onda otpiče red obrada od Clasha, Kortatu, Bande Bassotti, Eddieja Granta, Talking Headsa, pa i ni slučajni namjernici donekle upućeni u pop kulturu mogu prepoznati stvar-dvije uz koju mogu singalongati ili se ljuljuškati. Drugi dan je ipak došlo manje ljudi, očito Argies nisu bili dovoljno jak mamac kao Idijoti večer prije. Bend koji je zatvorio Martinsku su bili Krlja, koji su neplanirano uletjeli umjesto najavljenog Usuda. Jel to bolje ili lošije, teško mi je reći, jer Krlja je bend čije ime govori dovoljno. Neki grind, još jedan pravac kog ne volim, ali bez tog punkersko-krljastog backgrounda, već bliže profesionalnijem izričaju i modernim američkim utjecajima, al jebiga, Martinska je oduvijek njegovala i tu metalsku stranu medalje. Ove godine je izostao i inače uvijek prisutni DJ Mario Kovač pa se s razglasa puštao klasični punk, a ne soundtrackovi s Močvarskih štala i slična vječito ista masiranja. Večer je odmicala, a ja bio sve umorniji, otišao sam leći u auto, dok se siroti Saša pogubio u onom mraku, i kako nije uspio naći auto i mene kako spokojno spavam u njemu, krenuo pješice doma, psujući mi sve po spisku. Eto što se dogodi kad nepripremljeni civili dođu na punk fest, dobro da je krenuo u pravom smjeru, još bi ga Gorska Služba Spašavanja tražila po okolnim brdima da je fulao put u onom stanju. Nakon 5 sati sna, ujutro je uslijedila okrepa u moru i put doma, s tim da sam put Zagreba, osim Srboždera, još povezao Sašu i malu koja je došla iz Kaštela, gdje je bila u posjetu familiji. Naravno, njih dvoje su odmah zaspali, nenaučeni na punk putešestvije, dok smo Srbožder i ja putovali kroz Ravne Kotare i Bukovicu. Tu i tamo bi vidjeli kakav auto sa srpskim registracijama, pa bi im tijekom pretjecanja Srbožder pokazivao Hrvatski List s Oluja coverom, sviđa nam se da im ne bude prijatno, no zabava je kratko potrajala jer mu je mala uzela novine i rekla da prestanemo s glupiranjem. Putem smo stali u Korenici kod Macole, da pojedemo nešto i povratimo snagu. Dok je Srbožder kušao kolektivizirani sendvič s pulta, ja sam se odlučio za klasičnu porciju graha s kobasicom, dok sam za desert odabrao parfe tortu. Grah mi je baš prijao, no ne mogu suditi o nekim kulinarskim dosezima Macolinih uposlenika, jer tko ne zna skuhati dobar grah, nek ni ne otvara restoran! Jeo sam i boljih parfe torti, no pjenasta fila je ispala taman dovoljno slatka, tako da Macoli dajem prolaz, sljedeće godine ćemo doći opet. Naravno, nismo izostavili i foto session s prepariranim beštijama u holu restorana, mora da je turistima nadrealno vidjeti one lisice i jazavce kako kartaju belu, ili medvjede koji truse pivo za stolom. Kako volim na svakom svom putu odraditi i svojevrsni edukativni moment, kod Plitvica sam skrenuo prema Poljanku, da provedem svoje suputnike putevima Oluje, pa smo tako prošli i kroz znameniti hrvatski Twin Peaks Saborsko, te Jesenice i Plaški, da moji suputnici bolje upoznaju ljepote naše domovine! Doma sam se vratio predvečer, pa sam razmišljao još se zaletiti na narodno veselje u Kloštar Ivanić, na svetkovinu Velike Gospe, no na kraju sam ipak odustao. No kako me Martinska ipak donekle zakinula za pošteni hardcore, drugi dan sam odlučio to nadoknaditi tako što sam otišao na feštu svetog Roka u Usoru, hrvatsku općinu između Doboja i Tešnja, kod familije od male, da malo uživam u izvornom bosanskom hardcoreu, šargijama. Još prije par godina sam se užasavao tog čudnovatog instrumenta, da bi tek slučajnim otkrićem Mirsade i Jarana na Youtubeu ozbiljnije uplivao u tu subkulturu. Onda su došli na red Mara i Derventske Lole, braća Begić, Baštovani, Derventski Biseri, Bracini Bećari i ostala imena šargijaške scene, i prije nego kažeš "urbani rasist", ja sam se zakačio. Kao što je sa svakim undergroundom riječ, i šargijanje se počelo povlačiti pred agresivnim naletima turbofolkerima i cajki, tako da sam u Sivši zatekao samo jedan šator sa šargijama i violinama, mislim da su u pitanju bili braća Kapular, iz nedalekog Žepča. I dok sam ja uživao u izvornom zavijanju i cinci-linci zvukovima, većina svijeta je iščekivala nekog srpskog narodera koji je nastupao na glavnom stageu. Vidjevši takvu nezavidnu situaciju, jedino čemu se mogu nadati je da će Vlada RH odvojiti dio novca iz budžeta za zaštitu i promociju ove lijepe hrvatske tradicije, kako bi šargija i dalje ostala prepoznatljiva kao simbol hrvatskog nacionalnog identiteta u tim područjima. Back to the roots!